nedjelja, srpanj 4, 2010
______________________________________________
Vrijeme je za preći na drugu razinu.
sada bih Vam svima zahvalio. www.zelenikovac.blogspot.com
četvrtak, srpanj 1, 2010
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
1905.
ALEKSA ŠANTIĆ
utorak, lipanj 29, 2010
Ne kupa mi se. Nimalo. Ništa mi se... Fjaka i pol. A kao na odmoru...
Do kad? Kljucati i dalje ili se napokon otrgnuti i pokušati nešto napraviti? Ili čekati neka bolja vremena? Što su dočekali moji prethodnici? Sve je nestabilno, općenito. Od privatluka do profesionalnih voda. Je li to životna zagonetka ili labirint kojemu ne vidim kraja? Ma, ne znam. Živjeti je i čekati. Bio labirint ili ispit strpljenja. Nadam se da će se jednom pojaviti i klupko konca koje će me izvesti natrag.
Pogreška je bila očekivati brda i doline, a pred nos ti zabiju zemljopisnu kartu. Od sada ću promatrati brda i doline na karti, a tek onda krenuti istraživati u prirodu.
Pozdrav s godišnjeg odmora!
četvrtak, lipanj 17, 2010
Kako mi planiramo u Europu? Osim što nam je vlast nesposobna za osiguravanje osnovnih životnih prava, osim što nam se policija voza po gradu u autima bez upaljenih svjetala i osim što ista ta policija ne veže pojaseve za vožnju, imamo i jaaaaaako nesposobne vozače.
Danas sam na posao došao tako iznerviran da ne znam kako ću normalno odraditi smjenu, jer će mi se po glavi vrtiti moji prijatelji s ceste.
To ne zna upaliti žmigavac, to ne prati linije na cesti koje moraš slijediti ako pravilno želiš skrenuti ulijevo. To ne zna pomaknutu na 40 na sat tamo gdje je ograničenje na 80.
A gospođa, gospođica, što li je već stala na semaforu i šminka se. Draga moja ti, nije mene briga što ti radiš, ali kada ugrožavaš moje pravo da sa semafora krenem kada se upali zeleno svjetlo, e tada mi ideš na živce i najradije bi izašao iz auta i udario nogom u tvoju Fabiju, znaš. I idi kući pa se šminkaj!!! Ili kad djed i baba sjedu u auto pa voze 26 na sat. Čovječe, ako si u mirovini, i ako ipak želiš putovati, onda lijepo sjedi na vlak pa razgledaj brežuljke i livade, a nemoj ugrožavati moje pravo da vozim 60 na sat tamo gdje smijem voziti 60.
Dragi policajac, kome ti postavljaš red kad ne znaš postaviti red u svome životu, kao prvo, jer si sebi nabio trbušinu, a kao drugo meni i nisi neki vozački uzor, jer se po gradu vozaš bez pojasa.
Sačuvaj me Bože, bolesti, i nesposobnih vozača...
nedjelja, lipanj 13, 2010
Kako sam došao na ovaj svijet?
Kad sam počeo razmišljati o tome?
Kome sam počeo podilaziti?
Zašto sam njima počeo podilaziti?
Kako i kamo dalje?
Koliko pitanja, o koliko pitanja...
A, gdje naći odgovor...
Sveti Ante, pomozi.
Ne mogu sam, ne znam.
Nisam sposoban
pošalji,,,
petak, lipanj 11, 2010
________________________________________________________________________________________________________________________________________ _____
____________________________________________________________________________
:-(
nedjelja, svibanj 30, 2010
Kamo, Bože, idem?
Koliko, Bože, još?
Tvoja, Bože, volja?
Nije moja!
Nije, jer ju nemam.
A imao ju u tolikim količinama.
Posudili me.
Kupili me.
Zgnječili me.
Iznajmio se.
Izdao se.
Dao se.
Vraćam li se natrag, o Bože?
Ili me živi pjesak tegli dublje?
Nije moja volja.
Tvoja, o Bože, volja neka bude .
30. svibnja 2010.
Grabovina, Čapljina
petak, svibanj 28, 2010
Znao sam se često zapitati: pa zašto se onako ponaša? Misleći pritom na pojedinca koji se nije uklapao u način postupaka kako sam ih ja izvodio. Kakav god taj način da je bio, bio je jako jednostavan, iskren pa usuđujem se reći i naivan. Moj prvi poslodavac me upozorio: ne smiješ imati ulizivački ton! Ah, čuj prijedloga, pomislih. Međutim, lomeći okvire tadašnjeg cirkuliranja, vidjeh ponovno svoga poslodavca. Odnosno, čuh njegovu rečenicu. Ne čuh, nego upotrijebih.
Ali, pustio sam prvo situaciju na miru, jer sam mislio da će se samo od sebe sve posložiti. Bit će idila. Od posla, obitelji, drugarstva, ljubavstva. Ali, kako se svaka ova skupina sastoji od više osoba (doduše nije ova zadnja :-)) jasno je da svaka osoba ima svoj sklop u glavi. Kakav- takav, jedinstven je i neponovljiv. Upravo sam se nekoć čudio tim sklopovima. Potajno zbog njih patio i u dubini ih negativno kritizirao.
Danas sam preuzeo sve poteze svojih modela. Danas sam ja model. Netko za koga se pitaju: pa što mu to treba? A kao da su zaboravili da sam se i ja nekoć pitao isto to? Neću im dopustiti opsrukciju mojih planova i nastojanja, jer nikad, ali baš nikad se nisam mješao u njihove živote, zato istom mjerom neka mi vrate. Ako im se ne sviđa - žao mi je.
Možda nisam shvaćen. Ali, ni ne zanima me. Najvažnije mi je da je shvatila osoba koja je najbitnija u cijeloj priči, jer sam njezinu bitnost zamolio da se upozna s njom. I zamolio ih da se vječno druže. I, predložio im da zajedno budu model, model starim modelima.
H V A L A :-(
četvrtak, svibanj 20, 2010
Sutra nam odlazi kolegica koja je dala ostavku prije mjesec dana. Rekoh joj: blago tebi!
Teško je raditi u kolektivu i biti dio kolektiva. Sva ona negativna vibra koju u sebi nose pojedine osobe tako lako obuhvati i naše živote. Pokušavaš joj se oduprijeti, ali te pobijedi. Možeš biti i okej lik, i biti dobar, ako uopće misliš da jesi, ali to će kratko trajati. Jer, kad ljudima daš prst, oni ti uskoro zgrabe cijelu ruku, već su to rekli.
Sada me kolega upozorio da bih trebao kucati kada ulazim u njegov dio prostorija u kojima radimo. Onako, dođe ti situacija u kojoj ne znaš bi li plakao ili se smijao. A prije smijao, jer ako bi dopustio sebi da me osobe takvoga profila nerviraju, ne bih nikuda dogurao.
Ali naučio sam, kucat ću. Ma hoću, kucat ću!!!
nedjelja, svibanj 16, 2010
U uzburkanim valovima se izgubio?
Na kiši se smočio?
Na snijegu se zaledio?
U kafani se zapio?
Na selu se preumorio?
U narcis se pretvorio?
Na bazenu se nije spasio?
U tuđem stanu se uništio?
U Makarsku nikad nije otišao?
Nikad se za stalno nije uposlio?
Nikad posao nije dobio?
Morao napustiti rodnu grudu?
Nestao, čovjek je n e s t a o ...